Sadašnjost...

Autor malaino | 25 Okt, 2011, 12:59

...

Autor malaino | 16 Sep, 2011, 21:49
Ne zaboravi da sanjaš
kroz lastine oči u svet da poletiš
da bol odboliš i naučiš da praštaš
i beskrajno voliš
jer život kao i vreme
otkucava svoje sate
strpljivo nosi svakodnevno breme
želeći sećanja da se vrate...

 

Oko ponoći...

Autor malaino | 2 Sep, 2011, 00:00

Još malo i ponoć će da zvoni

ko praporcima da oglašava

otkucaj svog koraka što se roni

ni da čuje da spava

 

Zatvori oči i kreni u tamu

pogledaj zvezde i Lunu

i onu severnjaču po obodu, samu

što odsjajem dodiruje nevidljivu strunu

 

I gledaš dalje, svetiljke žmire

na klupi u parku parovi se ljube

a svici u žbunju nikako da se smire

uzbunili sve podzemne bube

 

Noć te zove, u prostranstvo skoči

ogrni se mirisom tajanstvenih želja

i ko bosa na probudjene uzdahe kroči

drhtava od čežnje i veselja

 

Zatvori oči, još jače stisni

oseti kako u tebi kuca

dva pogleda što se u mrak stisli

stisak oko struka i vrelina poljupca...

Opet ljubav...

Autor malaino | 30 Avg, 2011, 21:09

I posle ljubavi...opet ljubav..
Malo iskrzana na krajevima od nerazumevanja,
zaprljana od dobačenih sumnji,
iscepana od strela ljubomore,
rasporena po šavovima čežnji,
zlatasta od nadanja,
mirisna poput prvog poljupca,
grimizna poput daha ostavljanja,
usamljena u tami noći,
zaboravljena od jednog pogleda,
ali jedina što kola žilama,
ma kakva bila
život daje i boji sne,
zbog nje se radjamo iz mrtvila,
zbog nje postajemo hrabri kada nismo,
zbog nje lebdimo bez krila,
i ma gde ona bila
neprekidno je tražimo...
I posle ljubavi...opet ljubav...

Želja...

Autor malaino | 28 Maj, 2011, 21:59
Željo moja, teška

raspukla si razum na dva dela

u jednom si srca greška

u drugom od snova sazdana cela.


I kako da znam kom delu da se sklonim

dal sigurnom putu miliona

il onom nestvarnom što srcem gorim

pocrvenim i u ušima čujem zvona?
 

Dnevnik za sne

Autor malaino | 22 Maj, 2011, 16:48
Klonula glava, razbarušene kose
tihi dah, tišina, tama
 prikrala se noć na kapima rose
jedna glava na jastuku sama.
 
U kosi joj milion zvezda sjaje
prebiru sanje, po boji slažu
vezuju oblake u dugine kraje
šapatom noći tajne kažu.
 
Jastuk kao knjiga stranice okreće
išarane zlatnim i rumenim nitima
u svaki kutak sna meće
paperjaste oblake sa belim krilima.
 
Čudna je ta knjiga  Dnevnik za sne
uzdiše, smeje se i plače
dok plovi noćima kroz oči te
kao po zvezdama da skače.
 
Kada se jutro kroz noć prikrade
prospe rumeni prah zore
probude se oči i u njima nade
snage za još jedan dan se stvore.
 
 Dnevnik za sne udahne jako
sa jastuka u kosu se vinu
da oči na zaborave lako
da traju sni i kada noći minu.